Pozdrav Gorane
Zovem se Damir i trenutno živim u Zagrebu mada sam rođen u jednom malom mjestu blizu Ivanić Grada. Prije nekoliko dana napisam jednu poruku na tvojem blogu ali obzirom da blog i nije mjesto za velika piskaranja odlučio sam se javiti mailom. Zapravo, tvoje stranice sam otkrio tek nedavno a i cijelu ovu inicijativu koja se javlja vezano za nama dobro poznatu problematiku i moram reći da je to slamka koju sam tražio dugo vremena jer sad tek vidim koliko ljudi postoji sa gotovo identičnim pričama i problemima. Još prije koju godinu sam i ja došao na ideju da otvorim stranicu na kojoj ću objaviti sve ono što se meni događalo i još se događa, sav jad i bijedu institucija, bahatost i bezobrazluk pojedinaca u tim institucijama itd. Međutim, nisam jer sam bio toliko obuzet problemima da nisam skupio dovoljno volje za tako nešto. Sad vidim da je zapravo, mnogo bolje da postoji jedna stranica u hr. te da se okupimo oko jednog mjesta i pokušamo nešto napraviti.
Moja prića je podugačka pa ću pokušati biti što kraći. Razveo sam se prije 4,5 godine, imam dvoje djece. U cijeloj toj prići najteže mi je bilo upravo što sam izgubio djecu. Strašno su mi nedostajali i nedostaju mi još uvijek. Tražio sam na sudu da se dodjele meni, međutim to nisu previše uzimali u obzir već su bez većih objašnjenja djecu dodjelili majci. Nisam odustajao. U međuvremenu, odmah nakon što je supruga i fizički otišla od mene počele su prijetnje, vrijeđanja i od supruge i od cijele njezine obitelji (otac, majka, baka) što je kasnije prešlo u fizičke napade. Bivša supruga obećala mi je tri stvari: 1. uništit ću te financijski, bit ćeš k'o crkveni miš, 2. uništit ću te na poslu, izgubit ćeš posao, 3. do kraja života ću te maltretirati i nikad ti neću dati mira. Naravno sve je to u startu zvučalo nevjerovatno dok nije stvarno krenula ostvarivati svoj naum. Kad bi bili na sudu nevjerovatnim lažima i zahtjevima pokušala mi je naštetiti što je moguće više. Zvala mi je kolege na poslu pa i šefa te sa istim takvim prićama i klevetama napravila veliku štetu. Maltreira me vrlo često, uvredljivim porukama, djecu malo da, malo neda i sl. Kad bih dolazio po djecu fizički bi me napadali a zatim zvali policiju i lagali da ustvari ja dolazim svaki petak i napadam ih, vrijeđam i sl. Takvih slućajeva je bilo jako mnogo. Kasnije bi došli kod prekršajnog suca, ona bi redovito bila oslobođena jer je samohrana majka a ja bih bio kažnjen bez obzira što me policija kad bi došla često našla zaključanog u autu da me nebi ponovo napali. Postuci prekršajnih sudaca i policije bili su mi prvi veliki udarac. Centar za soc. skrb je druga prića. Kad bih se tamo pojavio prvo sam imao tretman okorjelog kriminalca, zlostavljaća, alkoholičara i sličnih likova bez obzira što me vide po prvi put, što ne pijem, borim se da bi vidio svoju djecu, izbjegavam sukobe i sl. CZSS je u Dugom Selu i mogu reći da im je postupak u ovom slučaju izuzetno neprofesionalan a soc. radnica mi djeluje potpuno isfrustrirana i uglavnom je bahata i bezobrazna. Bivša supruga što god da je napravila imala je zaštitu kod njih. U listopadu 2005. prilikom vraćanja kćeri napala me na ulici i izbola škarama po ruci. Bili smo na sudu, ona se žalila, sad je na Žup. sudu i vjerovatno opet nikom ništa. Sve se to cijelo vrijeme događalo pred djecom a pogotovo su manipulirali sinom koji je tada imao 9 godina. Prema njemu su postupali posebno nemilosrdno tako da je dijete završilo na tertmanu u Poliklinici za zaštitu djece. U međuvremenu sam se uspio izboriti da idemo na vještaćenje (Nova bolnica Zagreb) i da se djeca dodjele meni ali naravno nisam uspio jer je po njma, usprkos svemu majka sposobna dobro brinuti i odgajati djecu. To je bio još jedan udarac. Naravno u svim tim institucijama sve su bile žene koje se ne libe otvoreno pokazati pristranost bez obzira na sve postupke i neuravnoteženost i agresivnost majke. Sin je cijelo vrijeme bio verbalno zlostavljan, međutim ipak je dodjeljen majci. Soc. radnica je ovu činjenicu uporno prešućivala bilo kad i bilo gdje iako sam cijelo vrijeme upozoravao na to. Žalio sam se Pravobraniteljici ZZD, pravobraniteljici za ravnopravnost spolova, Ministarstvu soc. skrbi i neznam kome sve ne. Svi u postupku traže mišljenje CZSS-a a oni su jednostavno cijelo vrijeme lagali i ništa im se nemože. Nakon zadnjeg spomenutog napada škarama i svega ostaloga jednostavno sam se slomio i razbolio (depresija 3. stupnja). Od tada je počeo moj hod po žici.Radim u firmi gdje bolest tog tipa znaći automatski odlazak iz firme ali sam usprkos svemu to uspio sakriti i spasio se od gubitka posla. Izgubio sam vjeru u sudove, institucije, državu uopće a svojevremeno, kad je trebalo i ja sam dio sebe dao za ovu državu. Šikaniranje kakvo sam ja doživio nisam mogao ni zamisliti a samo sam želio svoju djecu i strašno su mi nedostajali.
Najsvježiji događaj datira od prije nekoliko dana. Nakon dužeg perioda ponovnog vrijeđanja, ne davanja djece, klevetanja odlučio sam ne platiti alimentaciju (koju redovito svaki mjesec plaćam bez kašnjenja) jer mi je to ostao jedini instrument borbe za djecu. Nisam se time služio do sada a nemam više vjeru u nikoga i to mi je jedino palo napamet. Ako ona ne izvršava svoje obaveze neću ni ja svoje (mada, iskreno alimentaciju sam mislio uplatiti samo nekoliko dana kasnije što sam i učinio). Ali tek tada sam pokrenuo lavinu, hrpa uvreda, sms poruka, prijetnji. Ponovo mi prijeti odlaskom kod šefa na posao i sl. Odlazi i na CZSS gdje je naravno toplo dočekuju. U međuvremenu ja im šaljem dopis u kojem tražim od njih da nešto naprave jer mi neda viđati djecu i navodim unutra da nisam ovaj mjesec platio alimentaciju jer nema djece bez objašnjenja već neko vrijeme. I zamislite što su oni napravili. Poslali prijavu državnom odvjetniku protiv mene. O tome da ona neda djecu niti rijeći! Centar za soc. skrb Dugo Selo i soc. radnica Veselka Lerman - nevjerovatno!
Otišao sam jučer kod odvjetnika i pokušat ćemo nešto napraviti mada više u ništa ne vjerujem a i košta me puno novaca kojih baš i nemam višak.

Zato Gorane, stojim na raspolaganju za bilo koju akciju koja bi se pokrenula. Obzirom da sam u Zagrebu neće mi biti teško bilo gdje otići i posjetiti bilo koga makar bio i predsjednik republike. Osnivanje udruge bila bi logićna i velika stvar. Još jednom, stojim na raspolaganju.

Pozdrav , Damir

***
Poštovanje Gorane

I ja sam samohrana majka koja svaki mjesec dobiva 1000,00 kn alimentacije za svoje dvoje maloljetne djece. Djeca su mi stara 9,5 godina i 12 godina i potrebe za njihove stvari, školu i slobodne aktivnosti su sve veće a moj bivši muž ne želi ni da djeci pružiti više nego što treba. On ne ide njima u školu na roditeljske, informacije a u stvari čak ih ne pita kako je bilo u školi što imate za zadaću čak mu nije dovoljno što su odlični učenici.

Vi pišete o pravima očeva a neke majke ih također ne mogu ostvariti jer se boje svojih bivših da ih ne dočekaju ili im nešto ne naprave kao što se događalo.

Moj bivši tvrdi da ono što ja dobivam za djecu to je dovoljno a pitala bi ga kad bi imao tu djecu na svojoj skrbi i da živi samo od toga da li je to dovoljno za normalan život i da pruži djeci sve što traže od njega.

Svaka čast nekim očevima koji se brinu o svojoj djeci i nakon rastave jer ne žele da djeca osjete da im nešto fali u njihovom malom životu. Ovo nije žaljenje ali znam da nisu svi očevi isti niti savršeni a ima i majki takvih.

Nadam se da će te pročitati ovu moju poruku i odgovoriti mi.

Pozdrav mama višnja

***
Osjećaji se ne mogu opisati riječima,ljubav,emocije ili pak unutarnju bol koju osjećamo teško je izraziti slovima ili nekakvim drugim simbolima,
-06.06.2007.godine,-
Toga dana moji snovi i moja ljubav prema obitelji(djetetu i ženi) su oteti,oduzeti od žene u koju sam beskrajno vjerovao,koju sam beskrajno volio,
-toga bolnoga dana,uzevši moje djete(sin 5.mj.),moju najveću sreću i radost i napustivši me,gotovo bez ikakvog objašnjenja,srušila je kolijevku ljubavi koju sam toliko predano gradio,shvatio bi da sam ovisnik o alkoholu,cigareti ili ne daj Bože nećem gorem(kocka,droga...),da sam nasilnik ili zlostavljač,već sam radio bez slobodnog dana i brinuo se za obitelj.S posla žurio kući da što prije zagrlim svoju bebicu,svoga anđela,svoju najsjajniju zvjezdicu,svoje djete i da odmah preuzmem svu brigu nad njime(šetnja,presvlačenje,hranjenje,kupanje,uspavljivanje,podjeljeno buđenje noću,žena jednom,ja jednom),uživao sam brinući se za svoju košuticu medenu,a sada mi je sve to oduzeto!!!!!!!!!!!
Ako je netko uopće i imao razloga uzeti djete i otići,onda sam to sigurno ja,jer sve one uvrede njezine obitelji i nje same na račun mog obrazovanja(SSS),omalovažavanja moje obitelji bez ikakvog opravdanog razloga,njezinog ne shvačanja pojma obitelj,nemarnost i nebrigu za djete,sustavno uplitanja njezine obitelji i "trovanje" našeg braka,dok s druge strane moja obitelj je morala biti izolirana od svega i tko zna što još sve ne,a ja sam si sve to dozvoljavao radi mira u kući,a dobio sam najteži i najbolniji mogući udarac,otišla je i odvela moje(naše) djete,sve je to beskrajna i najdublja bol,rana koja ne cijeli i u ovome slučaju vrijeme ne liječi rane već ljubav,moja ljubav,očinska i beskrajna ljubav!!!!!!!!!
Sada mi preostaje boriti se za skrbništvo,za svoga anđela bez kojeg ne mogu zamisliti novi dan,sutra,prekopsutra... ili život uopće.Svoj ću život posvetiti svome djetetu kojeg gledam kao nešto najljepše,kao dar sa neba i nikada,ali nikada neću od njega odustati ni na koji način,iako bi moja žena to željela,jer smatra kako je majka jedini roditelj koji osjeća i koji može,smije i zna voljeti.
Danas nakon 5,5mj. od kako je otišla i odvela moje nadraže,mog vljenog sina(10.mj.) i dalje osjećam najveću bol,ali vjera ne jenjava,već iz dana u da sve više raste,jer je moja ljubav sve snažnija i sve veća!!!!!!!!!!!

Obračao sam se i posjećivao razne mjerodavne institucije(CZSS,udruge za zaštitu i prava djeteta i obitelji...),tržio pomoć i savjete,no na kraju bi mi se uvijek,ali uvijek i svugdje,pa tako i u najlegitimnijoj institucijiCZSS,"ljubazno" ztvorila vrata,samo bi mi govorili kako moram biti strpljiv i kako ništa nije u njihovoj nadležnosti,pa se onda nameće pitanje ČEMU i KOME oni uopće služe.Ja sam od njih samo tražio da zaštite moje djete i da nam omoguće susrete i viđanja,pa se opet pitam koga štite i kome služe ako ne djeci i ako ne zastupaju njihova prava,prava naših ANĐELA,naše djece(zaštitu sam tržio iz razloga poznatog CZSS,a posjedujem i dio dokumentacije koja potvrđuje moje tvrdnje,no ništa od tog njima nije bilo dovoljno,zatim sam zatržio nadzor,no i na to čekam gotovo dva mjeseca i tko zna koliko još,....)!?
Molio sam i kumio,"dosađivao",plakao i tražio,ali u CZSS-u(ZAGREB) bi uvijek ostajali hladni,a njihovi bi pogledi i izrazi njihovih lica govorili doslovno,pa što on želi,pa on je samo otac,kao da žive u vremenu prije Krista,pa oni su zakon i uvijek bi vidljivo i nimalo prikrivajući kolutali očima,a moje srce bi i dalje ostajalo bolno i razočarano!
Izgleda da ćemo se mi očevi morati boriti i tražiti emancipiranost i opčenito veća prava,,jer di ćeš veća prava kada slobodno možeš "oduzeti" djete ocu,a samim time i svu radost ovoga svijeta,a da su zakon(CZSS i SUD kao mjerodavna institucija) i sva "prava" tvoj saveznik i da za to nitko,ali baš nitko ne mari!-U svim tim mjerodavnim institucijama kao zaposlene prevladavaju žene,gdje god i kome god da se obratimo tražeči bilo kakvu pomoć,opet se obračamo ženama,a na žalost tamo dolazimo upravo radi njih,odnosno radi problema koji nam one(naše žene) i rade. Ne bi volio da netko pomisli kako sam ženomrzac,no tako mi je jednostavno najlakše opisati situaciju i problem kojim sam ja kao otac,a samim time i moje djete,moja najsjajnija zvjezdica,ali i mnogi drugi očevi suočen.
VJERUJEM i nikada neću prestati vjerovati kako će moje srce i moja silna i bezuvjetna ljubav pobjediti ovu,za mene najtežu bol i ovu silnu nepravdu i kako ću uskoro zagrliti i zauvjek biti sa svojim voljenim anđelčićem,sa svojim djetetom,da se ponovo kad je sretan smijem,ako je tužan,da plaćem.Ostale su mi slike i sjećanja,htio bi da ga mogu grliti i danju i noću,da ga uzmem u naručje,podignem ga i zamislim kako je visoko i kako dolazi od samoga Boga,da ga povedem u šetnje,da gledam i brojim njegove prve korake i da slušam njegove prve riječi i da se veselim njegovim povicima kada doziva TATA!!!
Toliko je teško,ZAŠTO ga je odvela,ZAŠTO je to morala učiniti,volio bi da nikada nitko ne osjeti ovu najtežu bol i nosi ovu bolnu i najdublju ranu!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Rekao sam i obećao samome sebi,nježnim šapatom svome voljenom sinu i dragome Bogu kako nikada neću odustati i kako ću u onih 5 minuta dati svojoj košutici svu ljubav i svoje srce i iako još ne razumije(10 mj.),ali znam da osjeća!
Pokažimo zašto je priroda naložila,a čovjek je mora slijediti,da su otac i majka podjednako važni kao roditelji i kako nam to pravo nitko i ništa nikada ne smije oduzeti,pokažimo da se i mi znamo jednako dobro,ako ne i bolje,brinuti za svoj plod neopisive i beskrajne sreće,za svoje anđele,za svoju djecu!

http://renomateo.blog.hr/

***
Poštovanje.

Zovem se Berislav i 24 su mi godine .Trenutno čekam odluku suda o tome kome će pripasti skrb nad sedmomjesečnom kćerkom ja ili supruga koja je lječena od psihičkih bolesti ( nije izlječena jer terapiju je prestala uzimati ). Zanima me kako vas mogu podržati, postoji li udruga u koju bih se mogao učlaniti?

***
Pozdrav svima i naravno moja podrška u svemu ovome.
Ukratko: Imam privremeno odluku suca na viđanje svog sina, a gospođa ne dozvoljava. Policija kaže obrati se sudu i centru, centar kaže obrati se policiji.. u krug, sud kaže centar MORA biti nazočan kad su susreti. CZSS PETRINJA Kaže: strpite se, moramo odraditi proceduru, nadamo se da će biti skoro gotovo, mi vama pomažemo! A gospodične iz CZSS PETRINJA su prijateljice sa mojom bivšom, tako da ja već više od mjesec dana ne vidim sina.
Da sam bar vikao na ženu, tukao, dolazio doma pijan pa bi rekao: to si tražio i dobio si. Ali eto.. dobrota se ne isplati, najvažnije je da su žene ugrožene, da su one žrtva, a mi očevi… eh.. mi smo donatori sperme koji trebaju plaćati alimentaciju i to je to.
Sačuvaj me Bože Balkanskog poštenja i američke demokracije, no savjet svima… IZDRŽITE I NIKAD, AMA BAŠ NIKAD NE ODUSTAJTE OD SVOG DJETETA!

pozdrav, Slavenko

***
pozdrav

Živim u Slav.Brodu i vjerujem ti o dešavanjima u centru za soc.skrb. njihovom greškom svoje dvije curice nisam vidio 5mj.i tko zna kada ću ih vidjeti,a šanse da ih dobijem su nikakve sa obzirom na moju spol. moja supruga se nalazi u sigurnoj kući u Osijeku a tamo je otišla preko poznanice iako u pol.izvješću piše da ju nisam zlostavljao. i moj članak je bio u večernjem. Bio sam i kod državne pravobraniteljice. Već 5 mj.sjedim lud kod kuće i tražim pomoć od bilo koga ali naravno ništa od toga. u centru priznaju svoju pogrešku ali je nemogu ispraviti jer ta kuća ima posebne zakone. album sa slikama i pismo za moju stariju curu nisu htjeli poslati. moja supruga je nedavno bila na operaciji grudi i počela je izlaziti kao da nema obitelj. uostalom zato smo se i posvađali jer je oko 6h u pratnji nekog meni nepoznatog dečka došla kući. naravno dok je tata čuvao djecu… samo smo se posvadali i ja sam otišao raditi a ona odselila sa mojom djecom u sigurnu kuću. i sada mi je za očekivati da če mama dobiti djecu ali samo zato jer je mama. ali bože moj kakva je to mama???????? pa ja sam bio i mama i tata. mojoj djeci lažu da sam na terenu. i kad mi je umro otac(prije 3mj)nisu mi dali moju kćer ni na telefon. imam ja još puno,puno toga za reći. a pogotovo o radu centra,a naravno bračnog savjetovališta(SANJA TURČINOVIČ) koja ju je i poslala tamo. kaže mi da ju je vidjela mršavu i uplakanu i bila je sigurna na osnovu toga da je riječ o zlostavljanju. da su bar mene pitali ili da su joj bar izvadili krv. onakvoj pijanoj i drogiranoj. a ja? di sam tu ja????? ja sjedim kod kuće i molim boga za što brži sudski poziv. samo da se to riješi da ja vidim moje cure.

pozdrav, Dario Čugura

***
Bravo Gorane!

Nadam se da će otrcane rečenice djelatnika CZSS-a kao što je ona: “Kada bi barem bilo više očeva kao što ste vi”, nakon ovog izdanja večernjeg lista, te nakon tekstova koji još slijede na ovom blogu, postati prošlost. Jer sada se vidi da to nije tako, sada im takva objašnjenja padaju u vodu. Konačno! Bilo je i vrijeme.
Dijete sam razvedenih roditelja. I meni je sve to još friško iako su 23 godine.
Moji su se razveli kada mi je bilo 9 !
Dali da počnem sa citatima moje majke kada mi je željela nametnuti svoje mišljenje o svome bivšem mužu, a mome ocu ? Ne, trajalo bi to pre dugo.
Ali mislim da je važno reći koliko sam uživala u njegovom društvu.
Voljela sam odlaziti k njemu tim vikendima. Rijetkim vikendima jer sve je to bilo samo do dobre volje moje majke. Tim vikendima zajedno bi pekli palačinke, igrali monopoli, pričali o školi i hranili zečeve…. Da mi je barem dopustila više tih vikenda, da ga barem nije toliko ocrnjivala predamnom. Jadno je, tužno i strašno koliki su se osjećaji sažaljenja gomilali u meni prema mome ocu, jer meni je bio dobar i nije mi bilo jasno zašto ga mama toliko mrzi i priča o njemu tako ružne stvari? Pa, dok smo svi troje bili zajedno nije pričala a niti dala naslutiti da joj toliko stvari kod njega smeta??
Volim je, ali joj zamjeram do groba i nikada joj neću oprostiti.
Vrijeme je da se nešto promijeni i da ljudi shvate da djeca vole svoje očeve baš kao i majke i da su im jednako važni !

Tata vidimo se večeras, jer to nam sada nitko ne može zabraniti.
Poljubi mi braceka.